Početna stranica Aktualne informacije Kontakt O nama - članovi kluba Povijest triatlona Kolumne (tekstovi) Treninzi Trener Testiranja Galerija fotografija Arhiva web stranica i rezultata Forum Linkovi Kalendar utrka Jarunske lige

Glavni sponzor:
------

Sponzori:


author bicikli, 20%, preko kluba

Partneri:


15% na masaže i saunu, uz predočenje klupske iskaznice

 

WORLD MOUNTAIN RUNNING TROPHY - CRANS MONTANA 2008

14.09.2008.

Pišu: Andrej Vištica
Objavljeno: 08.10.2008.

Polazak
Iz Zagreba smo krenuli u četvrtak predvečer. Na slovenskoj granici nas je čekao autobus u koji se u Ljubljani ukrcala i slovenska reprezentacija. Mali zastoj se dogodio na švicarskoj granici jer je jedan od članova slovenske delegacije, a ujedno i vođa puta, zaboravio dokumente. U Crans Montanu smo stigli u petak oko 10-11 h. Dočekala nas je magla, ali barem je kiša, koja nas je pratila putem, prestala. Živa je pokazivala 13C, što je bio dosta veliki šok s obzirom da je u Zagrebu na dan polaska bilo preko 30C.

Crans Montana se nalazi u francuskom dijelu Švicarske. Smještena je na 1500m nadmorske visine. Nisam siguran da li je uopće postojala dok se nije razvio turizam. Glavni mamac za turiste su golf ljeti, te skijanje zimi. Mjesto je puno hotela koji se u zadnje vrijeme počinju preuređivati u apartmane koje kupuju pripadnici europskog jet-seta. Trgovine su cijenom i ponudom prilagođene tom, novom stanovništvu. Sve vrvi od dizajnerske odjeće i obuće, pribora za golf. Iznenadilo me radno vrijeme, pogotovo s obzirom da se radi o turističkom mjestu. Radi se od 9-12, te od 15-17h, a nedjeljom je sve zatvoreno. Kažu da je priroda u tom dijelu Švicarske prelijepa, ali zbog magle koja nas je pratila cijelo vrijeme ništa od toga nisam mogao provjeriti. Tek su se pri polasku kući oblaci malo razišli i mogli smo vidjeti barem mali dio te ljepote.

Organizator se pobrinuo za smještaj i ove godine je bio široke ruke. Dobili smo manji hotel sa jacuzziem, saunom, malim bazenom i teretanom. Lani se prvenstvo također održavalo u Švicarskoj, a ovi koji su učestovali kažu da gori smještaj od toga kojeg su tada dobili nisu mogli zamisliti.


krajolik...


...još...


smještaj


Andrej


utrka...


...još Hrvata


snijeg

Subota je bila rezervirana za mimohod nacija i službeno otvaranje natjecanja. Te su se manifestacije održavale u mjestu Sierre koje se nalazi u dolini, 1000m niže od Crans Montane. Mimohod je malo kvarila kiša, a ceremoniju otvaranja koja se održavala u dvorani kvarili su dosadni govori lokalnih dužnosnika i to uglavnom na francuskom. Srećom, ceremonija nije trajala predugo.

Kiša, koja je padala cijeli dan me malo zabrinula. Znao sam da će staza vjerojatno biti skliska, a ja nisam imao tenisice za takav teren. Dok sam se premišljao bi li kupio nove tenisice saznao sam da je ekipa iz firme Inov8 podigla šator sa svojim tenisicama po povoljnim cijenama. Za tu firmu do tog dana nisam čuo, ali od drugih sam saznao da oni rade najbolje tenisice za brdsko trčanje. U ponudi su bila 4 modela, a cijene su išle od 40 do 80 eura. Prava navala je nastala kad smo shvatili da ekipi koja ih prodaje matematika nije jača strana, pa se moglo platiti istim iznosom u francima (1 euro = 1,6 CHF!!!). Njima se navodno nije dalo preračunavati iz valute u valutu. Sad mi je žao što nisam pokušao platiti kunama. Uglavnom za nešto više od 200 kuna sam dobio odlične tenisice za brdo i blato.

U nedjelju je na red došlo ono zbog čega smo i došli u Švicarsku, utrka. Startalo se iz Sierre-a, a cilj je bio u Crans Montani. Dužina staze za muške seniore je bila 12 km sa 1050 m uspona. I dalje je padala lagana kiša, a temperatura se spustila na 8C, što i nije loše za trčanje. Cijelo vrijeme je iznad nas kružio helikopter iz kojeg su snimali utrku, što je natjecanju dalo dodatnu draž. Prvi kilometar se trčalo po ulicama Sierre-a po asfaltu i uz lagani uspon. Znao sam da se zalijetavanje na brdskim utrkama skupo plaća, pa sam krenuo nešto rezerviranije i našao se u manjoj grupici pri kraju poretka. Nakon uvodnog kilometra skrenuli smo na zemljanu stazu kroz vinograde i u idućih 1,2 km prosječan nagib je bio u prosjeku 20%. Na tom dijelu sam počeo hodati. Vidio sam da nema razlike u brzini između hodanja i trčanja po takvom nagibu (tj. za mene nema razlike, oni najbolji sigurno nisu hodali), pa sam htio malo iskoristiti druge mišiće, a ove za trčanje sačuvati za kasniju fazu utrke. Hodajući sam čak prestigao neke koji su trčali. Poslije vinograda smo ponovno izašli na asfalt i idućih 3,5 km je bilo ravno, a dijelovi čak i blago nizbrdo. U toj fazi sam počeo dodavati gasa i sustigao sam par natjecatelja. Kad se ponovno skrenulo na brdo još sam pojačao i odvojio se od grupe u kojoj sam do tad trčao. U tom dijelu se trčalo po uskoj šumskoj stazi, a nagib je na nekim dijelovima prelazio 25%. S obzirom da je ovo bilo uphill prvenstvo iznenadilo me što je bilo i dosta nizbrdica. U planinskom trčanju postoje dvije vrste utrka. Samo gore, te gore-dolje. Svjetska prvenstva se naizmjenično održavaju na jednom od ta dva tipa staze. Nizbrdice su bile dosta opasne jer je staza bila dosta uska, a korijenje stabala je bilo vrlo sklisko, te često zamaskirano tankim slojem zemlje. Nagib se stalno mijenjao pa je bilo teško uhvatiti ritam. Na tim dijelovima sam prestigao još par natjecatelja, ali nisam uspio značajnije popraviti plasman jer su veće grupe natjecatelja bile daleko ispred.

Pobijedila je legenda uphill trčanja, novozelanđanin Jonathan Wyatt. Wyatt je po zanimanju arhitekt. Dio godine provodi na Novom Zelandu baveći se arhitekturom, a ostatak godine putuje po europskim planinama u potrazi za utrkama. Sudjelovao je na olimpijskim igrama u Atlanti gdje je ispao u polufinalu utrke na 5000m, a ove godine se pokušao kvalificirati za olimpijski maraton, ali su ga u tome spriječili grčevi. Cenera trči ispod 28 minuta, a rekord na maratonu mu je 2:13. Kasnih 90-ih godina se odlučio iskušati u planinskom trčanju, što se pokazalo kao jako dobra odluka. Od tada redovito osvaja naslove svjetskog prvaka na uphill stazama, a prvenstva sa nizbrdicama uopće ne trči zbog straha od ozljeda.

Od naših je najbolje plasiran bio Ivica Škopac na 81. mjestu. Ja sam završio 126., a grupa Čukušić, Koceić, Slovinac se smjestila od 138. do 141. mjesta od 157 natjecatelja. Ekipno smo zauzeli 22 mjesto od 27 prijavljenih ekipa.

Ručak nakon utrke je po meni bio najslabiji obrok kojeg smo dobili u 3 dana koliko smo bili tamo. Da stvar bude gora, bila je nedjelja pa trgovine nisu radile, tako da sam na kraju završio u pizzeriji.

Večera također nije mirisala na dobro (doslovno). Cijeli šator u kojem su posluživali obroke su usmrdili sa topljenim sirom. Dobili smo po jedan mali kuhani krumpir (kod nas tako male krumpire ne vade iz zemlje) sa malo topljenog sira.

Nakon večere je uslijedila fešta na kojoj su se mijenjali dresovi. Mi smo od HAS-a dobili dresove i trenirke, ali smo ih morali vratiti. Mogli smo zadržati samo običnu pamučnu majicu sa hrvatskim grbom i natpisom "Hrvatska", tako da nisam imao puno materijala za zamjenu. Do našeg je stola prvo došao Kanađanin i ponudio nam sličnu kanadsku majicu, samo što je njegova bila stara i malo zaprljana. Nitko od naših se nije htio mijenjati sa njim, pa sam mu ja iz sažaljenja dao svoju majicu. Nisam dobro startao, ali krenulo me kad mi je neki čeh ponudio svoj dres za tu kanadsku majicu. Tada sam dobio materijal s kojim sam već mogao dalje pregovarati. Do kraja večeri sam zamjenio češki dres za meksički, pa za irski, pa talijanski, kojeg sam zamjenio za najtraženiji dres večeri, novozelandski. Tu je trgovini bio kraj.

Švicarci su dovukli dosta dobar bend, koji je napravio odličnu atmosferu. Na plesnom podiju se moglo vidjeti sve, od svjetskih prvaka do "fenjeraša". Inače, među natjecateljima vlada jako dobra atmosfera. Svi se međusobno poznaju i djeluju kao jedna velika obitelj.

Idući dan je bilo vrijeme za povratak. Dio naše ekipe se ustao u 6 i otišao na kratko rastrčavanje oko obližnjeg jezera. Unatoč fešti dan prije i činjenici da još nije svanulo do kraja treninga nam se priključilo još nekoliko reprezentacija. Preko noći je još malo zahladilo pa je nakratko počeo padati snijeg. Bilo ga je čudno vidjeti jer sam se par dana prije kuhao na preko 30 stupnjeva. Nakon doručka krenuli smo na dugi put nazad. Magla se počela dizati i šteta što nismo ostali još barem jedan dan da vidimo prirodne ljepote koje su nam cijelo vrijeme bile zaklonjene maglom.


prije starta


ceremonija


Hrvatska reprezentacija


na postolju...


pobjednici


krajolik...


jezerce...


nema magle!

 
| Copyright © 2006 Triatlon Klub ZAGREB | Zorkovačka 2, 10000 Zagreb | E-mail: tkzagreb@zagreb-triatlon.hr | Žiro račun: 2402006 - 1100410884 , OIB: 56215286109 |